Srpska autoindustrija beleži rekordan izvoz od 3,2 milijarde evra, ali mali dobavljači gube posao
Kada se pogledaju zvanične brojke, srpska autoindustrija deluje kao najbolja vest za privredu u poslednjih nekoliko godina. Serijska proizvodnja modela Fiat Grande Panda u Kragujevcu pokrenula je izvoz, a sektor je postao jedan od najvažnijih oslonaca spoljne trgovine Srbije. Ipak, iza tih rezultata krije se priča o veoma različitim iskustvima: dok jedni rade u tri smene, drugi gube narudžbine, radnike i marže. Za preduzetnike u Srbiji, a posebno za one koji su direktno ili indirektno vezani za lance snabdevanja, ova podela nije akademsko pitanje, već pokazatelj kako se menja okruženje u kojem posluju.
Šta pokazuju brojke: rekordan izvoz i slabiji podaci o komponentama
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, proizvodnja gotovih automobila u prvih sedam meseci 2026. porasla je više od četiri i po puta u odnosu na isti period prošle godine. Najviše zasluge ima kragujevačka fabrika, u kojoj se uz Fiat Grande Pandu (u hibridnoj, benzinskoj i električnoj verziji) proizvodi i srodni Citroën C3. Serijska proizvodnja počela je početkom godine, a fabrika radi u tri smene, od juna i vikendom.
Izvoz sektora dostigao je 3,2 milijarde evra, što je oko 50% više nego godinu dana ranije, i čini 15,4% ukupnog robnog izvoza Srbije. Samo kompletirana vozila donela su 1,4 milijarde evra. Automobilski sektor objašnjava 68,5% ukupnog rasta izvoza prerađivačke industrije, odnosno 1,8 procentnih poena. Bez tog doprinosa, cela prerađivačka industrija bila bi u minusu.
Međutim, slika se menja kada se pogleda ostatak lanca. Izvoz komponenti i pribora pao je za 2,3%, vrednost izvoza kablovskih setova za oko 9%, a fizički obim njihove proizvodnje za više od 12%. Analitičari publikacije Makroekonomske analize i trendovi (MAT) primećuju i da tempo rasta u Kragujevcu postepeno usporava, što je očekivano nakon početnog skoka.
Zašto kragujevački uspeh ne stiže do svih dobavljača
Objašnjenje je jednostavno: sudbina dobavljača zavisi od toga za koji model rade. Konsultant Nikola Avramović ističe da je Kragujevac popravio sliku cele grane, ali da taj oporavak nije stigao do svake fabrike. Ko je vezan za model čija proizvodnja u Evropi opada, ostaje sa slabije popunjenim kapacitetima, bez obzira na to koliko se u Kragujevcu slavi rekord.
Podaci APR-a to potvrđuju. Prošle godine u Srbiji je bilo aktivno 263 privredna društva u proizvodnji motornih vozila i komponenti, što je 16 manje nego 2024. U njima je radilo 65.730 ljudi, odnosno 2,8% ukupne zaposlenosti u Srbiji, što je pad od 3,3%. Zarade su istovremeno porasle za 11,5%. Avramović navodi da je zaposlenost u proizvodnji vozila smanjena za oko 1.600 ljudi, i da u to još nije uračunat pun efekat zatvaranja Leonijevog pogona u Malošištu, gde je posao izgubilo 1.900 radnika. Leoni je pogon zatvorio zbog akumuliranih gubitaka, dok je FCA Srbija u Kragujevcu za 2025. prijavila oko 31 milion evra neto dobiti.
Makaze troškova: rad, struja, sirovine i pritisak kupaca
Domaće fabrike komponenti pritiskaju istovremeno nekoliko stvari. Prvo, pada tražnja u Nemačkoj, koja uvozi skoro trećinu srpske automobilske proizvodnje. MAT navodi da Volkswagen grupa do 2030. planira da ugasi četiri fabrike i otpusti 100.000 radnika.
Drugo, rastu troškovi. Ana Raičević iz Privredne komore Srbije objašnjava da u radno intenzivnoj industriji rad čini i do 50% cene proizvoda, pa svako povećanje minimalne zarade i cene struje direktno smanjuje konkurentnost. Kao posledicu navodi da investitori radno intenzivne poslove već premeštaju u Maroko, Tunis i Egipat, gde su rad i struja jeftiniji, a postoje i olakšice u slobodnim zonama. Profesor Dušan Marković navodi poređenje: bruto trošak radnika u Egiptu je oko 400 evra, a u Srbiji oko 1.200.
Treće, Srbija nema baznu industriju. Auto-čelik, bakarna žica i plastika uvoze se u celosti, pa troškovi transporta sirovina dodatno jedu ionako tanku maržu.
Četvrto, kupci traže niže cene. Avramović daje ilustrativan račun: ako firma sa 100 miliona evra prihoda ostvaruje pet miliona dobiti, sniženje cene od samo 3% spušta dobit na dva miliona, odnosno pojede 60% dobiti. Takva firma postaje prezadužena, a banke joj ne daju nov kredit za nove mašine. Zato je ova priča važna i za razumevanje uslova finansiranja, o kojima smo pisali i u tekstu o uslovima zaduživanja za firme.

Od jeftine radne snage ka inženjerskom znanju
Industrija polako prelazi na složenije proizvode. Analiza PKS-a ističe napredne pogone Bosch-a, Brose-a i ZF-a, a Avramović navodi da je Minth uložio 950 miliona evra u Leskovcu i Ćupriji. Od novih ulagača se, kaže on, pre svega traži inženjersko znanje. Profesor Marković dodaje da je Srbija za kineske kompanije poput Minth-a odskočna daska za EU tržište, jer u srpskim pogonima prave podkomponente za kupce poput nemačkog ZF-a i tako zaobilaze visoke carine EU na uvoz iz Kine.
Prepreka su niska ulaganja u istraživanje i razvoj: Srbija za to izdvaja 0,94% BDP-a, naspram proseka EU od 2,24%. Avramović ocenjuje da je politika godinama davala prednost dolasku stranih investitora, dok je razvoj domaćih dobavljača bio u drugom planu. „Umemo da napravimo deo po tuđem crtežu, ali retko razvijamo sopstveni proizvod“, rekao je. Predlaže reformu podsticaja i državne garancije za kredite kojima dobavljači kupuju opremu u situaciji kada već imaju ugovor sa kupcem. Kao znak da se model jeftine radne snage istrošio navodi da je kragujevačka fabrika morala da uveze oko 300 radnika iz inostranstva.
Više izvoza, manje zaposlenih
Marković upozorava da deo industrije zasnovan na jednostavnim, radno intenzivnim poslovima više nema perspektivu, jer Srbija ne može da parira Severnoj Africi. Dodatni problem je to što su domaći dobavljači vezani za evropske fabrike koje gube bitku sa kineskim proizvođačima, gde je proizvodnja automobila oko 30% jeftinija. Kad evropske kompanije smanje obim, to se direktno odražava na narudžbine u Srbiji. Po njegovim rečima, moguć je veći izvoz i veća dodata vrednost uz istovremeni pad zaposlenosti.
Automatizacija ne rešava problem otpuštenih radnika. Primer je pogon od 20.000 kvadrata u Kraljevu, gde nova linija elektronike umesto nekadašnjih 1.000 traži svega 50 radnika. Prekvalifikacija u nerazvijenim opštinama zato postaje veliki socijalni problem. Marković dodaje da Srbija, za razliku od Bosne i Hercegovine, nema nijednu značajniju automobilsku kompaniju u domaćem vlasništvu, jer nikada nije napravila državnu strategiju razvoja ove grane i oslanjala se na strane investicije koje lako odlaze.
Šta ovo znači za preduzetnike
Ako ste mali proizvođač, metaloprerađivač ili pružate usluge fabrikama iz auto-lanca, rekordni izvoz ne znači automatski da će vaše narudžbine rasti. Ključno pitanje je od kog kupca i od kog modela zavisi vaš prihod. U praksi, firme koje su vezane za jednog velikog kupca ili za jedan proizvod najizloženije su kada kupac traži sniženje cene ili preseli proizvodnju. Dobra praksa je da pogledate strukturu prihoda i da li bi vam gubitak jednog ugovora ugrozio likvidnost.
Drugi pogled važan je za sve preduzetnike koji zapošljavaju ljude. Rast zarada od 11,5% i pritisak minimalca na cenu rada pokazuju da trošak rada u Srbiji postaje ozbiljna stavka u svakoj kalkulaciji. Isto važi i za struju. Ako radite sa izvozom ili za izvoznike, razmislite o ugovornim klauzulama o promeni cena, o rokovima naplate i o tome koliko vam je kreditna sposobnost osetljiva na pad marže. Za šire ekonomske trendove korisno je pratiti i podatke o platama, poput onih u tekstu o prosečnoj zaradi u Srbiji.
Za manje firme postoji i druga strana priče. Kad se proizvodnja u Kragujevcu širi, raste potražnja za lokalnim uslugama: održavanje, logistika, alati, ugostiteljstvo, smeštaj, transport radnika. Lokalne samouprave i dalje dele podsticaje, kao što je pokazao Kragujevac koji je raspodelio 163 miliona dinara za 106 preduzetnika. Ko ume da prati takve prilike, može da pronađe prostor i van lanca dobavljača.
Šta imati na umu u narednom periodu
Rekordni izvoz iz Kragujevca ne treba čitati kao dokaz da je cela industrija van opasnosti. Podaci o broju aktivnih firmi, zaposlenosti i izvozu komponenti pokazuju da se tržište polarizuje: pobednici su oni vezani za modele koji se prodaju, a gubitnici oni koji su zavisni od nemačke tražnje i jeftinog rada. Za preduzetnike to znači tri stvari: diverzifikovati kupce, pažljivo planirati troškove rada i energije i razmisliti o ulaganju u znanje i sopstvene proizvode, jer se samo na jeftinom radu više ne može graditi dugoročan posao.